Program Asocijacije Nezavisna kulturna scena Srbije

Manek

MANEK — magazin nezavisne kulture je štampani časopis koji je fokusiran na teme profesionalne produkcije organizacija nezavisne kulturne scene (civilnog društva u oblasti kulture i umetnosti), kao i na aktuelna pitanja kulturne politike u našoj zemlji u komparaciji sa regionalnim prilikama. Manek je jedinstven po tome što ga uređuju i osmišljavaju neposredni akteri nezavisne kulturne scene, a posebno scene vizuelne umetnosti koja je magazinu najzastupljenija. Sadržaj se odnosi na teme koje su bitne za domaću kulturnu i umetničku scenu, ali obuhvata i srodne teme u zemljama u regionu, s obzirom na potrebu poređenja razmene znanja i iskustva, kao i razvoja regionalne saradnje.

Sva izdanja magazina MANEK-a

Broj #12 / 2023

Dvanaesto izdanje časopisa MANEK posvećeno je sigurnim prostorima koji se javljaju u različitim umetničkim praksama, alternativnim organizacionim modelima i fenomenima umrežavanja i kolektivizma. Ti prostori nade ujedno su najoštrija kritika i najefikasnija alternativa dominantnim neoliberalnim društvenim vrednostima i obrascima.

U prvom delu bavimo se teorijskim i praktičnim pogledom na umetničke prostore. Marija Milovanović u tekstu “Diskursi prostornosti u nekropolitičkom okruženju”  bavi se teorijskom i političkom koncepcijom prostornosti kao takve, i predočava nam važnost koncepta prostornosti koji je, nasuprot vremenu, do skoro bio marginalizovan u humanistici. U tekstu „Prostor kao teret i potreba” Ane Abramović, na primeru Hrvatske, čitamo o značaju nasleđenih i novijih modela društveno-kulturnih centara kao zajedničkom dobru i važnim i nezaobilaznim resursima za kulturni i društveni razvoj zajednice.

Drugi deo je posvećen asocijacijama i mrežama. U tekstovima Mirele Gračanac „Umrežavanje kao osnaživanje: Mreža radnica u kulturi, umetnosti i kulturnim industrijama“ i Sanje Krsmanović Tasić „Međunarodne mreže umetničkog obrazovanja ili da li je IDEA dobra ideja?“ možete čitati o značaju mreža i asocijacija u polju kulture, tj. o njima kao sigurnim prostorima i prostorima za osnaživanje.

Treće poglavlje ovogodišnjeg izdanja časopisa posvećeno je sigurnim prostorima u vidu raznolikih umetničkih praksi. Nezavisna scena i njena sloboda izražavanja ponekad služe kao oaza od homofobne i transfobne stvarnosti, što ilustruje tekst „Krize kvir oaze: Nezavisna umetnička scena kao siguran prostor za LGBTQ+ stvaralaštvo“ Andreja Čanjija. Tekst Lee Kukovičič „Kad muškarci plaču, ceo svet stane: umetnost kao prostor razvijanja muške emocionalnosti“ predstavlja umetničku trilogiju koja podriva patrijarhalnu stvarnost. Ana Pinter u tekstu „Sećanjima do (re)konstrukcije plesne istorije“ analizira predstavu Želja da se napravi čvrsta istorija završiće se neuspehom, koja je omogućila starijoj generaciji plesačica i plesača da ispričaju svoje istorije u ovoj efemernoj umetnosti. Luka Knežević Strika razgovarao je sa Majom Ćurčić, voditeljicom interkulturalnog i intergeneracijskog hora „Svi u glas“, kao i sa njegovim članovima.

Četvrto i poslednje poglavlje posvećeno je priči o decentralizaciji kulturno-umetničke prakse i sagledavanju važnosti NKSS-ovog festivala „Na sopstveni pogon“ u povezivanju i osnaživanju radnika i radnica u kulturi. „Festival ’Na sopstveni pogon’: model decentralizovane budućnosti“ naslov je intervjua sa koordinatorkama, učesnicama i učesnikom NKSS-ovog festivala. U drugom tekstu ovog poglavlja, članak „Kulturni bum jednog velikog univerzitetskog kampusa“ Ljatifa Mustafe nam govori o kosovskoj kulturnoj sceni kao primeru vitalne, mladalačke i progresivne scene. Poslednji tekst ovog broja, polifoni dnevnik NKSS-ovih članova i članica sa međunarodnog festivala animacije „Anibar“ u Peći, pravi je primer povezivanja različitih prostora i građenja mostova između dve kulture podeljene sukobima.

Poslednje poglavlje ovog broja Maneka objavljeno je dvojezično, na BHSC-u i na albanskom, u cilju produbljavanja saradnje sa koleginicama i kolegama s Kosova čijem su radu posvećena poslednja dva teksta.

Konačno, kroz MANEK-ovu Galeriju donosimo umetničke radove koji se indirektno ili direktno bave mnoštvom tema koje obrađujemo u ovom broju.

Dvanaesti „MANEK“ su uredili Marija Božić i Borisav Matić iz Pobunjenih čitateljki, urednik fotografije je Luka Knežević Strika, a časopis je grafički oblikovao Mane Radmanović. Za lekturu je odgovoran Đorđe Božović, a koordinaciju je vodio Luka Knežević Strika. Produkcija Asocijacija Nezavisna kulturna scena Srbije.

Kreiranje ovog broja je sufinansirano od strane Evropske unije, Fondacije za otvoreno društvo i Sekretarijata za kulturu grada Beograda.

Elektronsko izdanje možete preuzeti na linku dole, dok je štampano izdanje dostupno u Kulturnom centru Magacin (Kraljevića Marka 4, Beograd).

Aleksandra Mihajlović je autorka rada na naslovnoj strani.

Broj #11 / 2022.

DECENTRIRANOST POGLEDA: KAKO DO DOSTOJANSTVENOG RADA?

 

Jedanaesto izdanje časopisa MANEK predstavlja nastavak tema i diskusija koje smo otvorili u prethodnom broju. Stoga se brojevi 10 i 11 ovog časopisa mogu posmatrati i kao jedna specifična diskurzivna celina.

U ovom broju MANEK-a, nastavljamo sa novim borbama, dovodeći u vezu pitanje rada, roda i antikolonijalizma. Kampanja „Za dostojanstven rad u kulturi“, koju su inicirali Asocijacija Nezavisna kulturna scena Srbije i Udruženje likovnih umetnika Srbije zajedno sa drugim reprezentativnim umetničkim udruženjima tokom druge polovine 2022. godine, sa idejom da se nastavi i tokom 2023, predstavlja nastavak borbi mnogobrojnih radnica i radnika u sektoru kulture za bolje uslove rada, započetih solidarnim organizovanjem tokom perioda pandemije, a nastavljenim i u postpandemijskom svetu. Pitanje (plaćenog) rada, sigurnih radnih uslova, neophodnosti zdravstvene zaštite, penzionog osiguranja, potrebe za slobodnim vremenom, plaćenim odmorom i dokolicom postale su primarne teme oko kojih se gradila svest o neophodnosti udruživanja i organizovanja. Da je svaki segment aktivnosti izvedene u procesu pripreme određenog umetničkog rada, projektne i/ili programske aktivnosti, njene pripreme i realizacije, rad kao i bilo koji drugi rad, postalo je sve jasnije i sve očiglednije.

O kampanji „Za dostojanstven rad“ piše Milica Pekić, koja u tekstu obrazlaže razloge pokretanja kampanje, dok u svom tekstu „Gde nema novca – tu su žene“ Tatjana Nikolić i Ksenija Đurović, analiziraju rodnu dimenziju problema govoreći o različitim oblicima nasilja sa kojima se dodatno suočavaju žene koje rade u sektoru kulture. Uvodeći pojam kolonijalnosti u razmišljanje o strukturnom i institucionalnom nasilju, povezujemo ga sa društvenim, ekonomskim i kulturnim odnosima koji su oblikovali svet tokom proteklih vekova. Upravo kroz ovakvo shvatanje pojma kolonijalnosti, Ana Sladojević analizira kako delovanje kolonijalnosti znanja omogućava da se sprovodi takvo nasilje, sa posebnom pažnjom na instituciju muzeja.

Decentriranost pogleda je višeznačan pojam, i kao takav od suštinskog je značaja kada se misli mesto i funkcija nezavisne kulturne scene u Srbiji. Govoreći o decentralizaciji kao nužnom apsektu svake (nacionalne) kulturne politike, koja je, makar na nominalnom nivou, od važnosti i aktuelnom Ministarstvu kulture, ona ne bi smela da podrazumeva samo određeno „izmeštanje“ kulturno-umetničke proizvodnje iz centra ka „periferiji“ već i niz drugih društveno-političkih praksi s tim u vezi. O tome šta znači jedan „nezavisni“ kulturni centar u Kruševcu, kako se gradi i šta znači za ljude u tom gradu, piše Kaća Dimitrijević o građenju alternativnog kulturnog centra „Gnezdo“. Na primeru književnog festivala „Na pola puta“ Ružica Marjanović objašnjava kako inicijativa malog broja posvećenih entuzijasta može da pokrene lavinu „decentriranog“ znanja koja povezuje generacije srednjoškolaca i srednjoškolki, sugrađana i sugrađanki grada Užica, i savremene (post)jugoslovenske književnosti. Decentriranost kulturno-umetničke proizvodnje nas vodi i do pitanja šta su to kulturne potrebe specifične lokalne zajednice? Kako se ona definiše i kako ih u praksi sprovodi? Na primeru nekoliko lokalnih biblioteka Ivana Jovanović Arsić pokušava da artikuliše „novu“ ulogu javnih biblioteka kao mesta okupljanja lokalne zajednice.

Konačno, o jednom od programa ovogodišnjeg festivala „Na sopstveni pogon“, predstavi „Marija Ručara“ u izvođenju Hleb teatra za MANEK 11 piše i Sanja Krsmanović Tasić. Njen tekst dodatno povezuje mnoštvo tema pokrenutih u prethodnom broju MANEK-a, od novih borbi u sektoru kulture, važnosti organizovanja kulturnih radnica i radnika, menjanja narativa o konceptu rada u sferi umetnosti i kulture, pa do šire shvaćenog statusa rada u našem društvu i koliko se polja radne eksploatacije prepliću u različitim društvenim segmentima, ali i istorijski.

Stoga se čini da i tekst Tare Rukeci o umetničkoj praksi Zrenjaninskog socijalnog foruma i njihovog radničkog video-kluba precizno dopunjuje poslednji tematski segment ovog broja MANEK-a, povezujući teme umetnosti i politike, iz perspektive radnika i radnica koji umetničku proizvodnju koriste (i) kao specifičan „alat“ u političkom obrazovanju, ali i organizovanju radnica i radnika, u jačanju postojećih radničkih borbi, njihovom povezivanju i političkom artikulisanju.

Konačno, kroz Manekovu Galeriju donosimo umetničke radove koji se indirektno ili direktno bave mnoštvom tema koje obrađujemo u ovom broju.

Manek 11 je uredila Vida Knežević zajedno sa Lavom Mrenovićem, urednik fotografije je Luka Knežević Strika, a časopis je grafički oblikovao Mane Radmanović.  Za lekturu je odgovoran Đorđe Božović, a koordinaciju je vodio Luka Knežević Strika.

Elektronsko izdanje možete preuzeti OVDE, dok je štampano izdanje dostupno u Kulturnom centru Magacin (Kraljevića Marka 4, Beograd).

 Nebojša Yamasaki Vukelić je autor rada na naslovnoj strani.

Časopis su finansijski podržali Ministarstvo kulture i informisanja Srbije, Sekretarijat za kulturu Grada Beograda, Fondacija za otvoreno društvo, Fondacija Hajnrih Bel i Erasmus+ program Evropske unije.

Broj #10 / Zima 2021.

NOVE BORBE

 

Ovogodišnji broj časopisa Manek je svojevrsni nastavak tema otvorenih prošlim, 9. brojem, budući da je globalna situacija pandemije prisutna i tokom 2021. i dalje oblikujući i utičući na rad svih u sektoru kulture, a posebno na rad akterki i aktera u nezavisnom kulturno-umetničkom polju.

Prvi segment Maneka otvaramo internacionalnom perspektivom. Pitajući se da li se i na koji način umetnici/ce i kulturni/e radnici/e organizuju u solidarne borbe za bolje radne i životne uslove, došli smo do osnažujućih i važnih primera, poput platforme Za K.R.U.H., koja se u Zagrebu razvila preko inicijative „Dosta je rezova“; iskustva reprezentativnih udruženja umetnika/ca i kulturnih radnika/ca – IG Kultur Štajerska (Grac), zatim primer bbk berlin o njihovoj ulozi u sprovođenju hitne novčane pomoći berlinske vlade umetnicima, pa sve do dugogodišnjeg rada organizacije W.A.G.E. iz Njujorka – donosimo značajne uvide i analize specifičnih konteksta koje nam govore o činjenici da su problemi slični, a borbe povezane. Tu je i „Pismo neplaćenom umetniku/umetnici“, kroz čiju specifičnu formu Katja Praznik govori o paradoksu umetnosti oličenom u neplaćenom radu.

Tokom 2020. godine pokrenute samoorganizovane prakse društvene solidarnosti, isprepletene zajedničkom borbom i otporom, nastavile su da vrše pritisak na nadležne institucije. O tome vam donosimo priloge u drugom segmentu Maneka, kroz intervjue sa članovima i članicama upravnih tela Udruženja likovnih umetnika Srbije, i tekstove Jelene Vesić i Ane Sladojević koja se tiču reaktivacije Međunarodnog udruženja likovnih kritičara, sekcija Srbija i njihovog aktuelnog projekta „Kritika je prisutna“. Donosimo i prilog o novopokrenutom Bijenalu mladih, sa čijim kustoskinjama, Senkom Latinović, Teodorom Jeremić i Jovanom Trifuljesko smo razgovarali o njihovom iskustvu rada na kompleksnom programu bijenala koje nosi naziv „Zajednički jezik“.

U ovom broju predstavljamo i umetničke radove umetnica najmlađe generacije, Anastasije Pavić, Milice Bilanović i Tijane Petrović, sa kojima smo razgovarali o temama kojima se specifično bave, te o stvaralačkim radnim uslovima.

Temeljnim istraživanjem o rodnim nejednakostima i diskriminaciji na sceni, Ana Fotev, Tatjana Nikolić i Predrag Cvetičanin pokazali su poražavajuće uslove rada žena u sektoru kulture i kreativnih industrija. O pojačanoj dvostrukoj opterećenosti žena govori i tekst Pobunjenih čitateljki, koje akcenat stavljaju na profesiju posvećenu obrazovanju i vaspitanju najmlađih – profesiju učiteljice – koju sagledavaju kroz savremeni trenutak, ali i kroz prizmu različitih istorijskih sekvenci. Priča o seoskom kulturnom centru Markovac, Anđelke Nikolić, dopunjuje razmišljanja o rodnoj nepravdi, iskazana kroz primer jednog malog kulturnog centra u ruralnom delu Srbije.

Takođe, u Maneku br. 10 donosimo vam priloge o realizaciji projekta „Na sopstveni pogon“ o kome izveštava Maja Ćurčić, o radio emisiji „Sceniranje“ Nemanje Boškovića i Jelene Mijić, koja se emituje jednom nedeljno na „Radio Aparatu“. Pregled plesne scene u Srbiji nam daje Marijana Cvetković, kroz prikaz ovogodišenjeg izdanja Kondenz festivala, koji je u centar svojih razmišljanja postavio feministički princip brige, kroz moto „horizontalna rasprostiranja“.

Konačno, kroz Manekovu Galeriju donosimo umetničke radove koji se indirektno ili direktno bave mnoštvom tema koje obrađujemo u ovom broju.

Manek 10 je uredila Vida Knežević zajedno sa Lavom Mrenovićem, urednik fotografije je Luka Knežević Strika, a časopis je grafički oblikovao Mane Radmanović.  Za lekturu je odgovoran Đorđe Božović, prevod sa engleskog je uradila Iskra Krstić, prevod sa nemačkog Vesna Vuković, a koordinaciju je vodila Mirjana Dragosavljević.

Elektronsko izdanje možete preuzeti OVDE, dok će štampano biti dostupno od sredine januara u Kulturnom centru Magacin (Kraljevića Marka 4, Beograd), kada će biti organizovana i promocija časopisa.

Lala Raščić je autorka rada na naslovnoj strani.

Časopis su finansijski podržali Ministarstvo kulture i informisanja Srbije, Sekretarijat za kulturu Grada Beograda, Fondacija za otvoreno društvo i Fondacija Hajnrih Bel.

Broj #9 / Zima 2020.

ŽIVOT U MEĐUVREMENU

 

Novi, deveti MANEK – magazin nezavisne kulture, godišnjak koji izdaje Asocijacija Nezavisna kulturna scena Srbije (NKSS), predstavljen je onlajn 29. decembra, snimak predstavljanja možete pogledati ovde. Na promociji su govorili Ana Luković, Predrag Cvetičanin, Vida Knežević, Rena Redle i Ružica Marjanović. MANEK je uredila Ana Luković, urednik fotografije je Luka Knežević Strika, a časopis je grafički oblikovao Mane Radmanović. Elektronsko izdanje možete preuzeti OVDE, dok će štampano biti dostupno od sredine januara u Kulturnom centru Magacin (Kraljevića Marka 4, Beograd).

Život u međuvremenu

Godina za nama jedna je od onih koje život dele na onaj pre i onaj posle nje – ne samo zbog pandemije korona virusa koja je zahvatila svet i prateće zdravstvene i ekonomske krize, već i zbog brutalnosti lančanih reakcija koje su usledile i brojnih otvorenih pitanja o tome kako ćemo ovaj period pregrmeti psihički, fizički, na ličnom i na društvenom planu. Egzistencijalna pitanja mučila su i mnoge umetnike i radnike u kulturi zbog čega smo pregled zbivanja u kulturi u ovogodišnjem Maneku počeli upravo odatle. O eksploataciji (neplaćenog) rada, ali i o mogućnostima borbe i povratku solidarnosti na umetničku i kulturnu scenu Srbije piše Vida Knežević, dok nam Predrag Cvetičanin i Jelena Dimić predstavljaju rezultate regionalnog istraživanja o egzistencijalnim teškoćama radnika u kulturi i umetničkim praksama u vreme pandemije; Jelena Surčulija Milojević piše o onlajn obrazovanju koje je bilo izazov za decu, roditelje, nastavnike, studente i profesore, a da sve nedaće ne potiču od pandemije podsetio nas je odlazeći ministar kulture problematičnim tumačenjem “slučaja Kapetanija” i sloboda umetničkog stvaralaštva (Dragana Nikoletić, Ana Luković).

Izazove života u emigraciji u ovom broju predstavljaju nam umetnice Darija Radaković, Aleksandra Popovska i Rena Redle. O tome kako dominantna društvena grupa koristi izolaciju kao (kontrolni) mehanizam piše Marko Pejović, dok Slađana Petrović Varagić preispituje kompleksan odnos umetnosti i vremena u savremenom društvu i osvrće se na deo ovogodišnje umetničke produkcije. Donosimo priču o festivalu „Na pola puta” iz pera Ružice Marjanović, profesorke književnosti u Užičkoj gimnaziji i osnivača te jedinstvene manifestacije koja okuplja književnike i srednjoškolce sa prostora ex-Yu, predstavljamo radionicu poezije i izbor pesama Ognjenke Lakićević, izbor stripova iz Dnevnika korone Vuka Palibrka, a više o mladim pesnikinjama Maši Seničić i Radmili Petrović moći ćete da saznate kroz paralelni intervju koji je sa njima vodio Aleksandar Nikolić. Rubriku Ogledalo vremena posvetili smo pokojnom umetniku, novinaru i kultnoj ličnosti jugoslovenske andergraund scene Miomiru Grujiću Fleki (1954-2003). Iscrpan pregled zbivanja na muzičkoj sceni i u nezavisnom izdavaštvu donosi nam Svetlana Đolović, Dušan Blagojević daje presek kulturnog života u Leskovcu, u rubrici Lokalna scena, Isidora Popović piše o organizaciji života, rada i upravljanja Kulturnim centrom Magacin, a Sanja Radulović o festivalu „Na sopstveni pogon“ koji organizuje NKSS. Izbor radova vizuelnih umetnika za svojevrsnu MANEK galeriju, kojom smo pokušali da nadomestimo nedostatak stvarnih izlagačkih prostora u 2020. godini, napravili su Mane Radmanović i Luka Knežević Strika.

Dušan Rajić autor je rada na naslovnoj strani. Časopis su finansijski podržali Ministarstvo kulture i informisanja Srbije, Fondacija za otvoreno društvo i Fondacija Hajnrih Bel.

Broj #8 / Jesen/zima 2019.

OD AUTONOMIJE DO ANOMIJE I NAZAD

 

MANEK – magazin nezavisne kulture, godišnjak koji izdaje Asocijacija Nezavisna kulturna scena Srbije (NKSS), upravo je izašao iz štampe. Beogradska promocija osmog broja Maneka biće održana sredinom januara 2020. godine, a do tada svi zainteresovani elektronsko izdanje mogu preuzeti ovde.

U osmom broju Maneka pokušali smo da sagledamo stanje u društvu i kulturi i potražimo putokaze ka mogućem izlazu iz krtičnjaka u koji smo saterani, ka autonomiji – ličnoj i svakoj drugoj. Pišemo o zatiranju kritičke svesti i novinarstva od digniteta, kontroli vlasti nad masovnim medijima i guranju kulture na sporedni kolosek, o (ne)postojećoj kulturnoj politici i načinu upravljanja ustanovama kulture, o ličnoj i profesionalnoj etici u smutnim vremenima, o preinačavanju Beograda poslednjih godina, epidemiji kiča i preobražaju javne memorije, o promašenosti, apsurdnosti i hiperprodukciji današnjih spomenika, o značaju kulturne diplomatije za predstavljanje kulture jedne zemlje i nepostojanju saglasnosti u vlasti o pravcima kulturnog razvoja, o „slučaju gondola“ i političnosti borbe struke udružene sa građanima i ustanovama odgovornim za brigu o nasleđu. U novom Maneku bavimo se kampanjom Asocijacije NKSS za povećanje budžeta za kulturu, donosimo uporedno istraživanje izdvajanja za kulturu u Srbiji i zemljama regiona, dva pogleda na vizuelnu umetnost i esnafsko organizovanje, bavimo se neuređenim statusom plesnih umetnika i gotovo nehumanim uslovima rada u savremenom plesu. Pišemo o promenama koje su se desile u oblasti filma prethodnih nekoliko godina, o kustoskom kolektivu „WHW“ iz Zagreba, o zrenjaninskoj nezavisnoj sceni, o nagradi Pohvala, festivalu „Na sopstveni pogon“, o pokušaju iniciranja foruma za kulturu u pojedinim gradovima Srbije, podsećamo na važne događaje u kulturi u 2019. i goste emisije Sceniranje – skeniranje scene na Radio Aparatu.

MANEK su uredile Slađana Petrović Varagić i Ana Luković, urednik fotografije je Luka Knežević Strika, a dizajn i grafičko oblikovanje potpisuje Mane Radmanović. Za osmi MANEK pišu sociolog i teoretičar kulture Ratko Božović, profesor muzeologije i heritologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu Milan Popadić, istoričarka umetnosti Irina Subotić, donosimo intervjue sa Milenom Dragićević Šešić, profesorkom kulturne politike i menadžmenta, Bobanom Jevtićem, doskorašnjim direktorom Filmskog centra Srbije i predstavnicima Udruženja likovnih umetnika Srbije Zoranom Čalijom i Saveza udruženja likovnih umetnika Vojvodine Goranom Despotovskim. Autori tekstova u ovom broju Maneka su i istoričarka umetnosti i kustoskinja Milica Pekić, generalna sekretarka Evropa Nostre Višnja Kisić, sociolog kulture Predrag Cvetičanin, novinarka i umetnica Dragana Nikoletić, direktorka i osnivač pozorišta Mimart Nela Antonović, menadžerka Stanice Servisa za savremeni ples Marijana Cvetković, kustosi Stevan Vuković i Tijana Savatić, Dušan Savić, Jelena Mihajlov, Aleksandra Sekulić, Virdžinija Đeković, Jelena Mijić, Aleksandar Stojanović…Autorka rada na naslovnoj strani Maneka je Darija S. Radaković. Časopis su finansijski podržali Ministarstvo kulture i informisanja Srbije, Fondacija za otvoreno društvo i Fondacija Hajnrih Bel.

Novi MANEK predstavljen je čitaocima u Kragujevcu i Nišu, u okviru aktivnosti NKSS 17. i 18. decembra 2019.

Broj #7 / Jesen/zima 2018.

PO ČIJOJ MERI KROJIMO KULTURU?

Trend urušavanja i siromašenja oblasti života koje oplemenjuju duh, kao što su kultura i umetnost, ne jenjava, a sistem kulture razgrađuje se kontinuirano, od vrha do dna i dijagonalno. Kulturi u Srbiji jednako prete i besparica i nekontrolisana komercijalizacija i preplitanje nadležnosti i izbegavanje odgovornosti, dok dva kulturna oka u glavi države ostaju zagledana svako u sebe – jedno u ministra, drugo u premijerku; prvo uglavnom bez ikakve ideje u vezi s kulturom, drugo sa ambicioznim tržišnim idejama i nejasnim „prečicama” do bogate kultur-pijace (na kojoj ćemo ili skupo prodati kožu ili ostati i bez „ovo malo duše”); oba oka, čini se, gledaju daleko od stvarnih potreba i problema s kojima se kultura u Srbiji suočava godinama unazad, bilo da je reč o institucijama, organizacijama, radnicima u kulturi, publici… Novi Manek u udarnim temama rasvetljava ova pitanja, pišući o sve složenijem fenomenu preplitanja nadležnosti, odnosno izbegavanja odgovornosti za brojne probleme u kulturi, o inicijativi „odozgo” o razvoju kreativnih industrija kao čarobnom rešenju, ali i o tome kako izostanak kulturne politike i strategije razvoja, kao i politizacija društva negativno utiču na lokalne kulturne politike, čije izvorište treba da je „odozdo“. U Maneku čitajte i o potrebi dijaloga o problemima u kulturi, na primeru slovenačke nezavisne scene, ali i o posledicama njegovog odsustva i jačanja disonanci, na primeru unutrašnjih odnosa u NKSS.

 

[masterslider id=”3″]

Broj #6 / Proleće/leto 2018.

KULTURA PROTIV POLITIKE I OBRNUTO

Da li imamo jednu ili više kulturnih politika, ili imamo samo politiku u kulturi, koja se menja kako se smenjuju resorni ministri i vladajuće koalicije na različitim nivoima vlasti? Komplikovan odnos kulture i politike povezuje većinu tekstova u novom broju Maneka, bilo da je reč o Strategiji razvoja kulture u narednoj deceniji, ili raspodeli sredstava iz javnih budžeta na konkursima za sufinansiranje projekata. Da politika, doduše evropska, može i pozitivno da utiče na polje kulture pokazuje primer Novog Sada, pod uslovom da – opet zbog politike, ne izneveri probuđena očekivanja. Dobar primer političke volje u službi kulture daje makedonski ministar Robert Alađozovski u intervjuu o prvoj godini reformi kulturne politike u Makedoniji. S druge strane, na poguban uticaj politike u kulturi ukazuje razgovor sa smenjenom direktorkom sada već ugašenog Kulturnog centra Požega, istoričarkom umetnosti i kustoskinjom Slađanom Petrović Varagić. Uz analizu istraživanja o političkim stavovima aktera nezavisnih kulturnih scena u regionu, novi Manek se osvrće i na različite aspekte odnosa kulture i politike i kroz tekstove o muzejima savremene umetnosti u regionu, samoorganizovanim prostorima za kulturu u evropskim gradovima, te o problemima nezavisnih kulturnih centara, kao i o uzimanju stvari u svoje ruke kroz kampanje zagovaranja (prostora za savremeni ples), preispitivanja sopstvenog značaja (Remont), unapređenja medijske vidljivosti problema na sceni (Sceniranje) ili nepristajanja na plagiranje projekata (Muzej korupcije). U novom Maneku čitajte i o značaju kolektivizma na sceni umetničke fotografije u regionu, specifičnostima Legata Franklin u centru Beograda, ali i o njujorškoj savremenoj umetničkoj sceni i njenim (ne)mogućim paralelama sa beogradskom.

 

[masterslider id=”4″]

Broj #5 / Jesen/zima 2016.

OD NEMILA DO NEDRAGA

Kako opstati u civilnom sektoru u kulturi, kada uprkos visokom obrazovanju, stručnosti, domaćim i međunarodnim priznanjima, mnogobrojnim saradnjama, spojenim radnim danima i neprospavanim noćima, bez slobodnih vikenda i godišnjih odmora, imate mesečna primanja koja su manja i od nekvalifikovanih radnika u pojedinim javnim preduzećima? Na koji se način finansira uopšte nezavisna kulturna i umetnička produkcija sa famozne linije 481 državnog budžeta, da li postoje alternativni načini finansiranja, na šta se svodi korporativna podrška, da li ima uslova za razvoj filantropije – neke su od tema novog Maneka, koji ukazuje i na niz otvorenih pitanja i dilema same scene u pogledu mogućeg funkcionisanja i delovanja u okviru hipotetičkog, novog konstrukta, koji bi bio napravljen prema njenim merilima.

Broj #4 / Jesen 2015.

PROSTORI (NE)MOGUĆNOSTI

Ko i kako raspolaže javnim prostorom, kako Ministarstvo prostora nastoji da ukaže na alternativne načine upravljanja i donošenja odluka, ko su beskućnici srpske kulture, zašto je Magacin u Kraljevića Marka u Beogradu već više od osam godina potencijalni model mogućeg modela za alternativni kulturni centar, šta je bilo sa prošlogodišnjom zvezdom kulturne scene u Beogradu posle okupacije, kako se organizacije civilnog društva u kulturi dovijaju za prostore za rad i prezentaciju programa, da li su moguće alternativne rezidencije za umetnike, šta nude privatni prostori za kulturu i umetnosti u Srbiji, zašto je potreban uopšte civilan sektor u kulturi – neke su od tema Maneka br. 4

 

Broj #3 / Jesen 2014.

KULTURA KAO POTREBA

Organizacije koje stvaraju na nezavisnoj sceni prevashodno su nastale iz potrebe za produkcijom, najčešće radi realizacije konkretnih umetničkih projekata. Autori se samoorganizuju oko ideje, a da bi je realizovali prinuđeni su da se obučavaju u raznim drugim veštinama, poput menadžmenta, ekonomije i prava. Da bi se opstalo, neophodni su kontinuirana edukacija, saradnja, kontakti – neprekidna fizička i mentalna pokretljivost. I dok institucije sistema gledaju negde u maglovitu globalnu budućnost bez racionalne utemeljenosti u sadašnjosti, dok zaposleni u ustanovama kulture uz malu, ali sigurnu platu dremaju i čekaju da im odnekuda stigne nešto nedefinasano bolje, nezavisna scena, vođena potrebom koju mnogi prepoznaju, ali ne podržavaju, radi NA SOPSTVENI POGON.

Broj #2 / Februar 2014.

OZVANIČENA MARGINALIZACIJA

Savremena kulturna i umetnička produkcija vaninstitucionalnog sektora u Srbiji već decenijama se suočava sa neprepoznavajem i neshvatanjem značaja koji ima za razvoj celokupne kulture i društva, kao i za jačanje regionalne i međunarodne saradnje. U 2013. godini to marginalizovanje je i ozvaničeno odlukom Ministarstva kulture i informisanja Srbije da raskine Protokol o saradnji sa Asocijacijom Nezavisna kulturna scena Srbije koja broji više od 90 organizacija iz dvadesetak gradova širom zemlje. Ovo izdanje Maneka sadrži više istraživanja i komparativnih analiza posvećenih odnosu javnog i civilnog sektora i problemima te dve, naizgled polarizovane, strane. Pitanje koje leži u srži ovih istraživanja i analiza je upravo kako prebroditi ovaj rascep i jednostavno – kako dalje opstati i (zajedno) raditi.

 

 

Broj #1 / Januar 2013.

NEZAVISNA, SVOJA KULTURA

Fokus ovog magazina upravo je praksa individualnih aktera umetničkog i kulturnog života u Srbiji i gotovo identičnih konteksta u regionu, kao i interesno formiranih grupa iz oblasti kulture koji proizvode relevantnu umetničku i kulturnu produkciju uprkos nepostojanju uslova, uprkos kontinuiranom smanjenju finansija za kulturu na nacionalnom, gradskom i svakom drugom nivou, ukidanju institucija kulture i njihovom obogaljivanju, sve većim pritiscima da je umetnost i kultura u vremenu svetske ekonomske krize (nepoželjni) društveni višak i opterećenje, a ujedno i neprimerena razonoda. Okosnica ovog prvog, pilot broja, jeste praksa članova NKSS i nezavisne kulturne scene u Srbiji generalno, kao i prakse sa nezavisnih scena bivše Jugoslavije.